Rivalstvo među braćom – savjeti za razvoj skladnih odnosa među djecom

5. siječnja 2025.

Anketa otprije nekoliko godina pokazala je kako svaka druga osoba u odrasloj dobi još uvijek ima natjecateljski odnos sa svojim braćom i sestrama. Mnogi si ne mogu pomoći da se ne natječu oko ciljeva u karijeri, oko toga koji ima veću kuću ili druge nekretnine, a još uvijek se svađaju u odrasloj dobi oko toga koliko je tko draži roditeljima, znači tko je obiteljski miljenik. Gotovo svaka druga osoba iz toga istraživanja vjeruje da se takvo rivalstvo povećava oko velikih datuma kao što su rođendani i Majčin dan. Mora li to biti tako te možemo li mi kao roditelji prevenirati rivalitet među djecom, govori nam Martina Sokač, savjetnica za odgoj, s kojom smo već razgovarali i na teme postavljanja granica te polaska u školu.

Odnos braće i sestara najdugovječniji je odnos u životu; dulji i od onog s roditeljima ili partnerom. Započinjemo ga u periodu kad nemamo dovoljnih vještina započeti ili održavati odnos, zbog čega je bitno prisustvo roditelja da te odnose moderiraju i usmjeravaju, kako bi se već u djetinjstvu stvorio temelj za kvalitetne bratske odnose.

Kako spriječiti rivalstvo i ljubomoru među braćom?

U razgovoru za BabyRoom podcast, Martina Sokač objašnjava kako roditelji imaju viziju kako će se djeca lijepo slagati, kako se neće svađati, no ističe da to nije uvijek realno i da će uz sve kvalitetne trenutke imati i one ispunjene trzavicama. U obiteljima gdje je razlika u godinama veća, odnos je možda lakši, i starije dijete može biti dovoljno zrelo da prihvati dolazak bebe, iako se dolaskom puberteta najčešće događaju ti poremećaji u odnosu.

„Mi moramo biti spremni da će se to događati, a ono na što uvijek moramo paziti i zapravo gdje mi roditelji najviše od svega griješimo, jest što idemo braniti jedno dijete. Zaključujemo da jedno dijete nije u pravu i namećemo krivnju drugom djetetu“, pojašnjava Martina.

„Pogotovo ako to idemo prema starijem djetetu, jer je fizički veće jače od mlađeg djeteta i mi onda instinktivno kao roditelj idemo zaštititi i uvijek štitimo dijete za koje mi mislimo da je slabije. No kad ga štitimo, ovaj drugi brat ili sestra dobivaju poruku da mama njega više voli. Oni su se isključili u onoj rečenici gdje mi njima objašnjavamo kako to njihovo ponašanje nije bilo u redu, i kad osjete da ih mi krivimo za nešto a da štitimo ovo drugo dijete. Tu dolazi do raskola i tog nekog poimanja tog djeteta da je on kriv za sve. Jer ono mama sad njega štiti, on je kriv zato što ja sad mama viče na mene ili mama me ne znam špota, mama mi nešto govori, u njihovoj glavi se odmah stvara film, on mi je kriv za sve. Da bi međubratski odnos dugoročno bio dobar, najviše ovisi o tome koliko mi imamo dobar odnos sa svakim djetetom pojedinačno. To je neki temelj. Jer ako se ja dobro osjećam sigurno u svog roditelja, onda na mene ne utječe to toliko što i sestra isto dobro funkcionira s roditeljima, ima dobar odnos. A ako ja imam osjećaj da ja nemam dobar odnos s mamom ili tatom, da stalno na mene viču, da stalno mene krive, a da njoj popuštaju zato što je mlađa ili slađa, onda stalno to rivalstvo ide prema toj sestri ili bratu, svejedno je“, zaključuje Martina Sokač.

Metode dogovaranja - kako smirivati dječje svađe

Kad su mali, treba se često miješati, zato što nekad roditelji kažu, „ma ja neću imati posla s tim, to su dječja posla“, ali oni to ne znaju riješiti. To ne znači da ćete vi njima rješavati situacije, nego ćete se umiješati tako da kao prvo da zaustavite neko ponašanje koje bi moglo eskalirati, te kao drugo da jednom i drugom djetetu u tim trenucima date njegove tri minute da vam kažu što se dogodilo. Najgore pitanje koje mi roditelji možemo pitati dijete je "zašto si mu to napravio"? Umjesto toga preformulirate u "vidim tu neko svađanje što se bilo dogodilo". Jer vi ne znate što je možda prethodilo tom udarcu, vi ne znate što je bilo neposredno prije toga. Vi ste samo vidjeli da je ovaj ovog gurnuo, ali sigurno je nešto prije toga bilo. Rijetko kad djeca hodaju pa samo gurnu brata ili sestru. Dakle nešto je prije toga moralo biti. Pitanjem „što se dogodilo“ dajemo priliku svoj djeci da kažu svoju istinu. Naravno da su njihove dvije priče, dvije različite verzije priče i oni svako pričaju iz neke svoje perspektive, iz nekog svog ono što oni misle da je njima bilo njima dozvolimo da jedan i drugi pričaju što se dogodilo, onda mi njima pomažemo doći do srži problema. "Aha, ti si htio autić i braco je htio autić. Da, oboje ste htjeli istu stvar. Aha nemoguće imati oba dvoje istu stvar u ruci. Ok, hajdemo vidjeti kako se možemo dogovoriti."

Ponekad se roditeljima čini da nema smisla za svaku dječju sitnicu tako reagirati, jer se svađaju dnevno i deset puta. No svađaju se i svađat će se sve više, jer nismo učili s njima te metode dogovaranja. Doslovno - dijeljenje i dogovaranje, to se mora vježbati s djecom. Mi ne možemo pretpostaviti da će djeca to znati sama. Dobar primjer je da im mi pokažemo - primjerice, izađemo s jednim biciklom, ali unaprijed dogovorimo pravila - tko vozi koliko krugova, pa ćete se onda zamijeniti. S vremenom, to što im govorimo i kako im pokazujemo, djeca počnu koristiti. Oni sve ono što mi njima govorimo počnu prakticirati. Sva ta dječja posla nisu svađe oko igračaka, već oko toga hoće li dijete biti primijećeno.

Svako dijete ima potrebu imati nešto svoje. U stvarnosti je nemoguće pravilo da braća sve dijele. Odvojite svakom djetetu nekoliko “njihovih” igračaka, koje su vlasništvo samo jednog djeteta. Potom dogovorite pravilo kako su te igračke osobno vlasništvo, te da ih dijete ne treba dijeliti s braćom. Time se djetetu zadovoljava potreba da ima nešto svoje, da je to samo njegovo i da ga drugi za to moraju pitati, da ga se mora uvažiti, onda će manje zapravo, manje će se onda svađati oko ovih ostalih igračaka.

Je li normalno favorizirati jedno dijete?

Često se u obiteljima s više djece, pa i u vrtićima i školama, događa da postoje djeca s kojom lakše funkcioniramo. Dijete koje možda nekako sličnije našem temperamentu. Dijete s kojim jednostavno možda imamo neki lakši, možda i bolji odnos. Dodatno, od starijeg djeteta roditelji imaju puno veća očekivanja nego od mlađe djece. Kad se rodi novo dijete, ovo starije preko noći postane stariji brat ili sestra, a neozbiljno je od djeteta od dvije, tri, četiri godine očekivati da on odjednom stariji kao da ima deset godina. Ali neminovno mi nekako mijenjamo svoja očekivanja I govorimo im kako su oni veliki braco ili seka i stavljamo na njih teret da nešto moraju. Zato je dijete koje češće napada uvijek i dijete koje se lošije osjeća. Stoga, kad vidite da neko dijete češće kreće u napad, vjerojatno je provocirano. A ponekad i mlađi to rade starijima jer se pokušavaju natjecati s bratom i sad vide tog brata ili sestru što sve zna, može ili smije. A mlađi jednostavno ima takav malo jači temperament, a ne zna kako bi to mogao sve sustići, onda počne otimati starijem, uzimati mu igračke i slično.

Neovisno o dobi djeteta, onome koji češće napada ste potrebni, jer ga vodi ljubomora i povlači te poteze kako bi bilo viđeno. Jer će djeca sve napraviti za pažnju, pa čak i tu negativnu pažnju. „Čak i kad ga stavite u kaznu jer se posvađao s bratom, takva pažnja je bolja od toga da ga niste primijetili. I nastavit će s takvim ponašanjem i traženjem pažnje sve do onog trenutka dok ne presiječemo taj začarani krug i kad mi zapravo u tom djetetu koje napada, koje stalno nešto hoće, koje se nešto bori, mi počnemo pridavati pozitivnu pažnju. To je trenutak u kojem dijete počinje mijenjati svoje ponašanje. To se ne događa preko noći, no smanjit će se potreba za zadirkivanjem“, kaže Martina.

Kod više djece, kad se dvoje uroti protiv jednoga, znači da im taj jedan iz nekog razloga smeta. Ponekad to može biti najmlađi brat ili sestra koja njima nije zanimljiv za igranje. U takvoj situaciji treba starijoj djeci pokazati da ih razumijete, ali sugerirati da se to treće dijete igra blizu njih. Radimo kompromis, da uvažimo i njih dvoje. Ne bismo trebali na takvo ponašanje govoriti djeci da su zločesta. Zloća je osobina odraslih; ova dječja nepoželjna ponašanja su razvojna. I ne bismo trebali moralizirati i nametati emociju empatije (jer se ona pojavljuje tek od šeste godine), dakle izbjegavajmo stavljati teret na dijete, jer se neće osjećati dobro. A tek kad se osjeća dobro I sigurno je u našu ljubav, nema sumnji u tu ljubav, tada će se razviti kao samopouzdana osoba.

Roditeljima je katkad teško balansirati vrijeme između djece, a da se niti jedno ne osjeća zapostavljeno.

“Pokušajte pronaći deset minuta za neku kraću igru, kao posebno vrijeme za svako dijete. I onda se mama I tata zamijene. Ili zajedničko kuhanje... Kad imate bebu, starije dijete može s vama u šetnju, gdje ćete često imati priliku posvetiti se samo njemu. Ili prilikom dojenja, sa starijim djetetom igrate neke igre riječi, neke tihe aktivnosti..”, dodaje Martina.

Što učiniti kada djeca imaju različite temperamente?

Uspoređujemo li previše djecu, zanemarit ćemo potencijal koji ovo drugo dijete ima, ali I način na koji možemo graditi međusoban odnos. Ne preporučuje se jednom djetetu spočitavati “hajde, vidiš kako to braco radi, zašto ne bi I ti tako”. Time to dijete dobiva informaciju da to kako se ono ponaša nije ispravno, da nešto s njim nije u redu. Bitno je prihvatiti svako dijete s onim karakterom s kakvim se i rodilo.

Ima li roditelj pravo na miljenika?

Koliko god da svu djecu volite, s nekim djetetom vjerojatno će biti lakše prolaziti kroz svakodnevicu. Ali normalno je da oni katkad imaju osjećaj da ih manje volite od brata ili sestre. No bitno je da vam se mogu potužiti na to, da ne umanjujete taj osjećaj ili ga pokušavate presjeći. Jer kad pokažu tu ljubomoru, onda ju više ne drže u sebi. A ako ga “presiječemo” riječima poput “To nije istina, ne možeš mi to tako govoriti, da više nisam čula takve gluposti, ja vas volim jednako...”, onda dijete mora zatomiti tu svoju ljubomoru u sebi i onda to kuha I može kulminirati na nekoj drugoj situaciji, zbog čega se stvara loš odnos. Dakle kada dijete prigovori da se ne ponašate jednako prema njemu u odnosu na drugu braću, trebalo bi mu priznati tu emociju riječima “Imaš pravo tako misliti, ja vjerujem da to tebi iz tvoje perspektive tako izgleda”. Potom zajedno pronalazite razlog zašto je taj osjećaj utemeljen ili nije. I vodite brigu – dijete je katkad zaista u pravu te će vas dobro usmjeriti na promjenu vlastitog ponašanja.

Želite li poboljšati svoje roditeljske vještine? Pratite BabyRoom Podcast ili pročitajte ostale članke na našoj stranici!